Tijekom istraživanja o ovoj temi shvatio sam iz više primjera kako su organizacije vrlo spore u učenju i prilagođavanju novim okolnostima. Najčešće pridaju preveliku pozornost pojavama ili znakovima čija je vrijednost u praktičnom smislu nestala ili ubrzano blijedi. Struktura menadžmenta i dalje se u većem broju organizacija odvija po istom principu kao i prije nekoliko desetljeća, te je sam sustav opterećen hijerarhijom i statusom pojedinca nemoćan da na dovoljno brz i dinamičan način dolazi do novih ideja i u konačnici ih uspješno provede u praksi. Misliti "izvan kutije" često je samo rečenica koju čujemo bez prave implementacije u okolini. Ako svi dobro radimo, što je ono što odvaja najbolje od prosijeka? Ili, ako ne radimo dovoljno na napretku, čime zaslužujemo očekivati da ćemo postati najbolji, dostići izvrsnost? Nekoliko pokušaja, dakako, vrijedni su spomena, no je li postizanje izvrsnosti stvarno jednokratan pokušaj?
"Ono smo što stalno iznova činimo. Izvrsnost, dakle, nije jedan postupak, nego navika" (Aristotel).
Nema komentara:
Objavi komentar